“Započećemo ovaj tekst parafrizirajući tekst kojim se jedna od državnica obratila drugoj moćnoj zemlji”.

Pa dragi proizvođači, distributeri, trgovci, donosioci odluka iako se odavno i očigledno ne razumijemo, a vezano je za cijene i potrošačku korpu u BiH, moramo se malo osvrnuti na statistike, jer to nam jedino izgleda dobro ide.

Želimo Vas obavjestiti da je BiH zemlja u kojoj žive tamo neki ljudi. Ali pošto su ti “ljudi”, odavno postali samo gola statistika, važno je da znate da ćemo te ljude od danas zvati “potrošači”.

Potrošači po zakonu imaju pravo na vlastiti izbor, šta, gdje i koliko će kupovati za svoj novac, ili ono malo novca što se teškom mukom zaradi.

E, pa dragi svi gore pobrojani, postoji i u ovoj zemlji veliki broj potrošača koji su spremni promjeniti svoje navike i za manje od 42 sata mijesiti hljeb, umjesto da plaćaju veknu od 200-300 gr preko 2.00 KM, uz veoma česte najave da će “ponovo poskupiti brašno i pekarski proizvodi”, jer postoje naznake da će “gorivo na svjetskoj berzi poskupiti”. A nije poskupilo, ono je čak i pojeftinilo, ali kod nas ništa što je poskupilo, više nikad nije pojeftinilo, osim ako nije neka akcija da se raspodaju proizvodi koji su se nagomilali, a nekako slabo idu.

Za manje od mjesec dana, potrošači lako mogu prestati kupovati kafu od 375 i 907 gr i zamijeniti je kao nekad kafom koju će sami u rerni ispržiti i samljeti i piti kafu, a ne neku mješavinu u kojoj samo u postotcima mjerimo čistu kafu. Ili će, jednostavno zbog cijena kafe (1kg. 23.40- 28.40 KM) istu prestati piti i okrenuti se biljnim i voćnim čajevima, jer iste mogu sami prikupiti tokom godine.

Shvatate li ozbiljno da se preko pola miliona potrošača, vrlo brzo okrenulo nabavci različitih roba putem internetske prodaje sa TEMU-a, i svoj novac poslalo tamo negdje u daleku Kinu, jer je jeftinije a nude i besplatnu dostavu. Niste baš na ovo računali, ali od danas morate, a ova cifra je danas daleko veća a asortiman robe svaki dan sve veći i veći, jer mi samo pratimo šta kažu statistike. Preko 550000 paketa je stiglo u BiH, a iz zemlje je izašlo preko 11 mil. EUR.

Kažu da smo bogati vodom, a najmanje fabrika vode u našoj zemlji imamo, a najviše vode uvezemo. Šta ako prestanemo kupovati vodu i vratimo se kopanju bunara i vodi sa gradske česme. Pa mogli smo barem trećinu uvoza vode obezbjediti vlastitim resursima i snagama, pa razvijati privredu i ulagati u ljude, one naše vrijedne radnike, koji su takođe i pored svega potrošači.

Šta ako pasulj (grah) počnemo proizvoditi sami na njivama, jer ovaj uvozni iz Argentine, nije dobar za naš želudac jer se nabavlja po cijeni od 3,3 KM, a prodaje za 7-8 KM po kilogramu, bez da ste nas obavjestili da li je i čime tretiran. Na etiketama smo znali naći i natpis “domaći grah” uvoz iz Argentine. Pa smo malo bili i zbunjeni, mi potrošači jer nas niko nije obavjestio da je naša zemlja dobila neko drugo ime.

Čitamo ovih dana da su se neke trgovine obuće zatvorile, nemojte misliti da se radujemo, tamo ipak rade naša djeca ili roditelji, rođaci prijatelji, cijene obuće koje su više od iznosa najniže zagarantovane penzije u BiH, sebi može priuštiti samo onaj čija su primanja par hiljada KM. Šta ako promjenimo navike, i kupimo samo cipele za jesen, a ostali dio godine nosimo patike sa TEMU-a, hoće li to biti problem?

Iako zvuči nevjerojatno, mogu potrošači preskočiti kupovine u našim radnjama i otići u Hrvatsku, Italiju, Sloveniju, Austriju na jednodnevni izlet i u DM, HM, C$A ili drugim radnjama kupiti po znatno nižim cijenama higijenske i mnoge druge proizvode. Em se provedu, jer su na izletu, vide nešto od kulturnih dobara koje im turističke organizacije nude na turistiško-šoping destinacijama, a i kupovina se obavi, kao nekad kad smo išlu u TRST po farmerice ili u Mađarsku po kafu ili vajkrem.

Generacije “ljudi” prije nas su radile, proizvodile, postavljale mreže, kablove, a danas plaćamo proizvodnju, pa distribuciju, pa obnovljive izvore i mnogo štošta još a statistika i revizija kažu da su svi u problemu. A onaj naš potrošač plaća i plaća, i nikad da izmiri sva nagomilana dugovanja, ne svoja, ali ipak dugovanja koja mora neko u ovoj zemlji platiti. A jedini način je podići cijenu električne energije, vode, toplotne energije i odvoza otpada jer je cijena minimalca podignuta i ne mogu silni radnici dobiti nakandu za rad. Da li svi zaposleni rade i doprinose, koliki su stvarni gubitci, pitaju se oni koji plaćaju i plaćaju a nikako da dobiju odgovor, ima li kraja poskupljenjima i lomljenju svih problema preko leđa potrošača.

Znate li svi gore pobrojani koja je najniža satnica u zemljama u okruženju, ona statistička i stvarna. Neznate, i nije vas ni briga, nije to isto, drugi su zakoni, druga pravila, i tada se ne poredimo sa drugima, jer i ne trebamo. Ali ne trebamo ni porediti se i kazivati kako je kod nas nešto jeftinije, a svi znamo da nije, i Vi i Mi.

Naš radnik radi u najvećem broju šestodnevnu sedmicu, a nakupi se tih sati za minimaac od 1000 KM, pa kad minimalac podijelimo na 192 radna sata, ispadne u matematici a valjda i statistici da imamo 5,20 KM po satu ili 2,66 Eur, a primjera radi, studenti u Hrvatskoj u 2025 imaju satnicu od 6,06 EUR a radnik u Austriji 13,12 Eur. Pa malo o satistikama da kažemo po neku i da uporedimo, mi oni ljudi sa početka priče ili kako ih nazvasmo potrošači. Šta i koliko možemo da kupimo i preživimo mjesec.

Znamo mi, da svi ovo napisano sve znaju, ali niko nemari, niko ne mijenja ništa i nikog nije briga.

Znamo, mi da su u svakoj zemlji osim naše, potrošači najjača snaga, jer trgovci i pružaoci usluga postoje radi nas potrošača, a ne mi radi njih.

Svi treba da rade i zarade u cjelokupno lancu od proizvodnje do krajnjeg potrošača, ali statistike kažu da se neki i mnogo bogate na račun onih drugih.

Primjera radi, šta mislite da samo milion potrošača u našoj zemlji zatraži da se proizvodi sa smanjenom gramažom pakuju u drugim pakovanjima, različitim od onih na koje smo navikli i kupujemo ih po inerciji misleći da su još uvijek u gramaži na koju smo navikli i pritom vidno obilježe, kao što su to uradili potrošači u Francuskoj ili da zatraže da imamo ograničene marže npr. na hranu i lijekove, da ako ovih nekoliko hiljada potrošača ne kupuje svakodnevno proizvode i robe, doći će do nezaposlenosti i kolapsa ekonomije.

Niko od nas onih ljudi sa početka priče, ovih naših potrošača, ne želi propast onog drugog, ali mi potrošači više ne želimo i ne možemo da nemamo izbor.